Kako biti sretan?

Preporuke za ispunjen, radostan život

Kako biti sretan?

Ima li to pitanje odgovor?  

Hoće li za mlado stvorenje biti drugačiji nego li za osobu s duljim životnim iskustvom?

Nakon 6 uzbudljivih desetljeća šetnje po ovoj senzacionalnoj planeti, nakon svjedočenja samoubojstvu mog voljenog brata, koji je taj korak očito učinio zbog nemjerljivog nezadovoljstva koje je osjećao, nakon trostrukog iskustva majčinstva, dvostrukog iskustva dugotrajnih partnerstva, sa iskustvom poduzetništva, bolesti i zdravlja, nakon kontakata sa tisućama ljudi koji su u osobnom coachingu otvarali svoja srca i pričali svoje duboke i često bolne životne priče, nakon desetljeća rada s ljudima na osobnom razvoju, zahvaljujući kojem sam zapravo razvijala sebe, mogu li ponuditi neke smjernice prema sreći? 

Moje današnje poimanje sreće daleko je bliže istočnjačkom, budističkom, filozofskom pristupu nego li tipičnom zapadnjačkom poimanju gdje se sreća povezuje s materijalnim postignućima, osobnim postignućima, obiteljskim uspjesima, i gdje je za sreću potreban vanjski objekt ili vanjska potvrda. Koliko nas, kad nam dijete dođe kući s pohvalom iz vrtića ili dobrom ocjenom iz škole nastoji materijalnim poklonom potvrditi djetetov uspjeh? Ne stvara li to naviku da se treba uspjeti zbog nagrade? Pitate me nije li to prirodno? A ja ću uzvratiti, nije li prirodno uspijevati za osobno zadovoljstvo, za unutarnju nagradu jer smo nadmašili sami sebe, za osjećaj da smo danas bolji i veći od jučer?

Na znanstvenom skupu u Rimu gdje sam predstavljala naše ulje za žensko zdravlje, slušala sam keynote predavanje mlade žene o njenom životnom putu i kriterijima uspjeha. Ona je danas učiteljica, javni govornik i predstavnica jedne međunarodne udruge u Ujedinjenim Narodima. U polusatnoj vrlo dirljivoj priči kroz koju se riječima penjala po preprekama svog izazovnog života, zaključila je da je jedini stvarni kriterij uspjeha – u kojoj mjeri smo nadmašili sebe. U nama je jedini kriterij kvalitete, napretka, rezultata pa i sreće.

Djevojka od 28 godina koja me više puta dovela do suza ganuća svojom pričom i izazvala da se prva dignem i plješćem joj s ogromnim poštovanjem bila je osoba s Downovim sindromom. Danas je učiteljica i javni govornik i predstavnica svojih kolega po kromosomima u UN-u.

Začudno ima iste godine koje je imao moj brat kad je, kao izuzetno inteligentna i poslovno uspješna osoba, načitana, s poznavanjem nekoliko jezika, željen od nekoliko žena, odustao od života.

Pa kako onda definirati sreću? Kako je može čovjek pred kojim je blistava budućnost osjećati  nemjerljivu nesreću, a djevojka s ogromnom socijalnom i intelektualnom preprekom doživljava sve veće uspjehe i unutarnje zadovoljstvo iz dana u dan, iz godine u godinu? Gdje je odgovor? U čemu je tajna?

Što ako sreća nije rezultat okolnost? Što ako je ona posljedica upornog unutarnjeg rada na prihvaćanju, oprostu i osobnoj odgovornosti. Manifestira se kroz odnose s drugim ljudima. Sve dok svoju sreću vezujemo uz vanjske okolnosti, ljude, situacije kao odlazak na putovanje, osvajanje diplome, izgradnja kuće, oblačenje u lijepu odjeću, lijepi izgled, uspjesi naše djece, visoka plaća, dobro radno mjesto, skupi automobil….. jedino što možemo postići je kratkotrajno stanje euforije i zadovoljstva i, prije nego se snađemo, eto nas opet u starom stanju čežnje, nedostatka, usporedbe, gladi za nečim što nam nije odmah dostupno.

Pa, što bi onda bila sreća? Možda je bolje da neki, koji traže euforiju, nadražaj, oduševljenje, odmah prestanu čitati prije nego se naljute na ovo što ću reći. 

Sreća je stanje. Duboko unutarnje stanje mira i prihvaćanja. Prožeto poniznošću. Sreća obuhvaća prihvaćanje okolnosti, iznenađenja, «dobrog» i «lošeg» istim mirom i otvorenošću. Sreća je prihvaćanje svojih životnih okolnosti i radovanje tuđim drugima. Sreća je pružanje i mirenje. Sreća je zaranjanje u ritmove prirode, polet i kreacija u proljeće, a smiraj u jesen i duboki odmor i kontemplacija zimi. Sreća je neovisnost i stalnost unutarnjeg stanja neovisno o onome što se zbiva oko nas. Sreća podrazumijeva prihvaćanje životnih okolnosti i duboko povjerenje da je Život na našoj strani. Da sve što se događa možemo koristiti kao odskočnu dasku za dalje, bolje, kvalitetnije i sretnije.

Pa što onda mi zapadnjaci, ljudi koji smo odrastali u dvadesetom i dvadesetprvom stoljeću kad je ukinut Bog a na njegovo mjesto stavljen profit sa svojim «anđelima», materijalnim dobrima, možemo konkretno učiniti kako bismo se približili tom idealnom stanju unutarnjeg zadovoljstva i mirne stabilne sreće (koje je ujedno i stanje zdravlja, snažnog imuniteta i psihofizičke stabilnosti pa i dugovječnosti)? Koji je recept?

Reći ću vam neke preporuke koje su meni i brojnim ljudima koje poznam pomogle približiti se stanju «sreće».

  1. I to je stvarno prvo! Poštujte svoje roditelje. Ups, već čujem proteste i nezadovoljstvo! Kako ću poštivati roditelje koji su mi učinili ovo i ono? Kako će netko poštivati roditelje koji su ga zlostavljali ili napustili? Molim vas, budite pažljivo uz moju uputu: nisam rekla da poštujete njihove postupke. Poštujte njihovu ulogu. Otac i majka dali su nam život! Niti najnaprednija kvantna znanost ne može sama stvoriti život. Život je jedno od čuda prirode! Sve nakon toga što su nam pružili je čisti bonus! Hrana, školovanje, odgoj, naslijeđe…. Hvala im, no poštujmo njihovu ulogu stvaraoca našeg Života. Zahvaljujući njima postojim upravo JA ili TI ili on i oni. Nije li to veličanstveno? A sve što nam se kod roditelja nije svidjelo, danas stvarno postoji bezbroj načina kako to zacijeliti i postati još bolji ljudi.
  2. Oprostite svima kojima zamjerate i tražite oprost od svih koji vama zamjeraju. Uh, to je opako za naš Ego! Međutim, zamjeranje remeti našu zdravu biokemiju, blokira protok naših iskonskih emocija, zatvara nas prema ljudima i prema ljubavi. Osoba koja nije oprostila može doživjeti daleko manje ljubavi nego li ona osoba koja je otvorena i zna kako prihvatiti ono što se dogodilo i više se ne može promijeniti. Da bi vam bilo lakše, možete potražiti japansku tehniku Hooponopono, koja nas uvodi u oprost i prihvaćanja na jednostavan način. Ili se sjetiti rečenice za koju svete knjige kažu da ju je Isus izgovorio pred smrt na križu: «Bože oprosti im, ne znaju što rade.» Pokušajte, znajte da osobe koje povređuju druge obično nose ogromne boli u sebi.
  3. Budite časni u svojim postupcima, završavajte započeto, držite svoju riječ, uzimajte što vam pripada, ne koristite ono što nije vaše, od novca, stvari pa i osoba (tuđi partneri napr), govorite istinu, nastojte svijet činiti boljim mjestom u okviru svojih kapaciteta. Nemojte svoje postupke uvjetovati tuđim izborima, napr: zašto bih ja govorio istinu kad svi oko mene lažu, ili zašto bih ja bio korektan prema njoj kad ona nije prema meni, ili zašto bih radila punim kapacitetom kad mi je plaća tako mala….. Gandhi je jasno poručio: «Budite promjena koju želite vidjeti u svijetu!»
  4. Prihvaćajte ljude i okolnosti onakve kakvi jesu. Netko ima naviku lagati, netko je lijen, netko nije raspoložen slušati vašu životnu priču, netko je genijalan, talentiran, uspješan, netko je neuredan i smrdljiv a netko drugi se opsesivno kompulzivno pere svako par minuta. Ti su ljudi jednostavno takvi. Možemo od njih jako puno naučiti promatramo li ih sa znatiželjom umjesto s potrebom da budu nešto što nisu. Mi smo  odgovorni samo za svoje ponašanje i svoje rezultate. Pustimo druge da budu kakvi jesu i doprinose šarenilu svijeta! Zamijenite zamjeranje znatiželjom i pratite!
  5. Iskrenost, iskrenost, iskrenost! Kako stalno biti u istini i društveno opstati? Mnogi pravdaju «bijele laži» kako bi lakše skliznuli kroz neku socijalnu situaciju. Istina ili je ili nije. Nema poluistine, nema bijelih laži. Laž ili je ili nije. To je vrlo jednostavno. No, istina nije: «Kako si ružno obučena danas!» ili «Kako mi ideš na živce!». Istina je govor o sebi a ne o drugoj osobi. Kad govorimo ono čemu mi osobno svjedočimo. Na primjer: «Bila si mi draža u onoj crvenoj haljini neki dan» ili «Ovog časa sam osjetljiva i ne mogu s tobom kvalitetno komunicirati. Ajmo se kasnije vratiti na tu temu».  Vrlo jednostavno, no često traži malo vježbe jer smo većinom društveno uvjetovani time da govorimo ugodnu neistinu kako se ne bismo zamjerili ili, kad puknemo od nataloženih pritisaka i previše «pristojnosti», onda obilato izvrijeđamo osobu koja nam se nađe na putu. Vježbanje življenja osobne istine donosi ugodne i iskrene odnose i približava nas unutarnjem stanju sreće.
  6. Kako bismo bili mirni pomaže nam planiranje budućnosti i kreacije vizije našeg života. Ako ne znamo kamo putujemo, kako ćemo znati jesmo li na pravom putu? Je li vam se dogodilo da odjednom ustanovite da ste kao na krivom mjestu ili u potpuno pogrešnoj situaciji. Nekad je to krivi fakultet a kod nekih pogrešan brak. Kad se unaprijed odrede sustavi osobnih vrijednosti i ciljevi, vrlo je lako na vrijeme prepoznati greške i korigirati smjer kretanja prema budućnosti.
  7. Izgradite odnos s «višom silom». To je osjetljiva tema jer oko religija i pojma Boga ima previše kontroverze. No, zašto naša viša sila ne bi bila Svemir, znanost, priroda, ili čak sam Život? Vježbajte vjerovati da, ako se prepustite s povjerenjem, ta viša sila koja djeluje po zakonitostima širim od našeg uma i našeg ljudskog dometa djeluje uvijek i bez iznimke u vašu korist. To nećete uvijek odmah razumjeti, no pratite li okolnosti godinama, kao što ih ja pratim desetljećima, životna vam igra može postati najveći izvor unutarnje sreće sama po sebi.

Za strpljive i znatiželjne, za istraživače i pustolove, sam je Život put prema sreći! Pridružite se, postanimo zemlja sretnih ljudi. Kao ona daleka država koja je osnovala ministarstvo za sreću!